Rokoko se pojavio pocetkom osamnaestog veka kao graciozan bunt protiv teske velicajnosti baroka. Kada je Luj XIV umro 1715. godine, posle sedamdeset dve godine na francuskom prestolu, aristokratija je pobegla od krutog ceremonijalnog zivota Versaja i povukla se u elegantne gradske kuce Pariza, gde je negovana nova kultura intimnosti, duhovitosti i culnog uzivanja. Nametnuti razmeri i svecaneteme barokne umetnosti ustupili su mesto necem laksem, njeznijem i licnijem. Prostorije su se smanjile sa ogromnih drzavnih galerija na intimne salone i budoare, a njihova dekoracija ih je sledila: masivni stubovi i teski pozlatni ukras zamenjeni su vitkim krivinama, asimetricnim ornamentima nalik skoljkama (francuska rec rocaille, sto znaci “kamen-rad”, dala je stilu ime) i paletom nezhnih roza, plavih, zelenih i krem tonova. Rokoko je, iznad svega, bio umetnost uzivanja — osmisljena da ocara, laska i pruzi radost.
Zan-Antoan Vato bio je osnivacki genije pokreta, mada njegova umetnost nosi podtekst melanholije koji je izdvaja od laganijih dela njegovih naslednika. Vato je izmislio novi zanr, fete galante — scene elegantno odevenih mladih parova okupljenih u sanjalackim parkovskim ambijentima, upustenih u muziku, razgovor i udvaranje. Njegovo remek-delo, Pilgrimage to the Island of Cythera (1717), prikazuje ljubavnike koji nerado odlaze sa ostrva posvecenogg boginji Veneri, njihovi ceznjivi pogledi unazad nagovestaju da je uzivanje neodvojivo od svog prolazeenja. Vatoov treperavi potez cetke i suptilne koloristicke harmonije uticali su na svakog rokokovskog slikara koji je dosao posle njega, a Francuska akademija je stvorila novu kategoriju upravo da bi smestila njegovu neuporediivu umetnost. Njegova rana smrt od tuberkuloze sa trideset sest godina samo je produbila auru gorko-slatke prolaznosti koja okruzuje njegovo delo.
Fransoa Buse i Zan-Onore Fragonar doveli su rokoko do njegovog najpunijeg i najrazdraganijeg izraza. Buse, omiljeni slikar Madam de Pompadur — mocne ljubavnice Luja XV i najvece pokroviteljke rokokoa — ispunjavao je platna ruzicastim boginjama, razigranim amoretima i idilicnim pastoralnim scenama okupanim mekim, zlatnim svetlom. Njegova umetnost je otelotvoravala aristokratski ideal zivota kao beskrajnog niza lepote i uzivanja. Fragonar, Buseov najtalentovaniji ucenik, uneo je blistavu virtuoznost i zaraznu energiju u rokoko slikarstvo. Njegova cuvena The Swing (1767) hvata mladu zenu koja se ljulja kroz bujan vrt, dok joj svilena papuca leti sa stopala, a mladic skriven u zbunju ispod nje posmatra sa ociglednim uskhicenjem. Slika je remek-delo koketne duhovitosti, naslikana bravuroznim potezom cetke koji kao da cini da samo lisce drhti od zivota.
Rokoko nikada nije bio ogranicen samo na slikarstvo — on je u svojoj srzi bio totalna estetika koja je tezila da ujedini sve umetnosti u neprekinuto okruzenje lepote. Rokoko enterijeri spadaju medju najzadivljujuca ostvarenja evropske dekorativne umetnosti: prostorije poput Dvorane ogledala u paviljonu Amalijenburg u Minhenu ili saloni Otela de Subiz u Parizu rastapaju granice izmedju arhitekture, skulpture, slikarstva i ornamenta u jedinstven treperavi ansambl. Namestaj, porcelan, tapiserije i srebrnarija dizajnirani su sa istom krivudavom elegancijom, cesto prikazujuci motive cveca, skoljki i razigranih figura iz mitologije i commedia dell’arte. Velike porcelanske manufakture Sevra, Majsena i Celsija proizvodile su izvanredne figurine i stolno posudje koje je donosilo rokoko prefinjenost na trpezarijski sto i policu iznad kamina.
Rokoko skulptura je razvila sopstveni prepoznatljivi izraz, koji je teatralni dinamizam Berninijevih baroknih remek-dela zamenio necim intimnijim, taktilnijim i otvoreno culnim. Etjen-Moris Falkone, koji je vodio skulptorsku radionicu u manufakturi porcelana u Sevru, specijalizovao se za mermerne figure malih dimenzija i biskvit figure nimfi, kupacica i alegorijskih devojaka cije su glatke povrsine i nezni kontraposto otelotvoravali rokoko ideal gracioznosti umesto velicajnosti. Klod Misel, poznat kao Klodion, gurnuo je ovaj intimni registar jos dalje svojim terakotnim grupama bakhanalki i satira — slobodno modelisane, toplo eroticne figure cije su grube glinene povrsine kao da zadrzavale toplotu umetnikovih ruku. Porcelanske manufakture postale su kljucni nosioci rokoko skulpture u minijaturi: fabrika u Majsenu u Saksoniji, pod modelerom Johanom Joakimom Kandlerom, proizvodila je izvanredne figurine pastirica, arlekina i plesaca, dok je manufaktura Nimfenburg kod Minhena stvarala neke od najfinijih porcelanskih figura veka pod Francom Antonom Bustelijem. Ova dela malih dimenzija, namenjena stolovima i policama a ne javnim trgovima, savrseno su izrazavala rokoko uverenje da umetnost pripada sferi privatnog uzivanja a ne gradskog spektakla.
Iako je rokoko rodjen u Francuskoj, neke od svojih najspektakularnijih izraza pronasao je u inostranstvu — pre svega u katolickim regionima juzne Nemacke, Austrije i Bavarske, gde se spojio sa prezivjelom baroknom tradicijom i proizveo crkvene enterijere gotovo halucinantne raskosunosti. Hodocasticka crkva Viskirkhe u Bavarskoj, koju je projektovao Dominikus Cimerman i zavrsena 1754. godine, mozda je vrhunsko ostvarenje rokoko crkvenog stila: njen belo-zlatni enterijer rastapa zidove i tavannicu u jednu jedinu talasastu povrsinu od stuko ornamenata, freskama naslikanih oblaka i vodopadima svetlosti, stvarajuci utisak da se samo nebo otvorilo iznad vernika. U Rezidenciji u Vircburgu, venecijanski slikar Djovani Batista Tjepolo prekrio je plafon velikog stepenista najvecom freskom na svetu — prostrana, svetlucava alegorija cetiri kontinenta koja predstavlja poslednje, blistavo cvetanje evropske tradicije plafonskog slikarstva. U Engleskoj, uticaj rokokoa bio je selektivniji: najuocljivije se pojavio u vijugavim krivinama namestaja Tomasa Cipendejla i u dekorativnoj shtukaturri modernih enterijera, mada stil nikada nije dominirao engleskim ukusom kao na Kontinentu. Vilijam Hograt, najveci engleski slikar tog perioda, odrzavao je slozen odnos sa rokokoom — usvojio je njegovu serpentinsku “liniju lepote” kao svoj estetski ideal, dok je istovremeno koristio svoju umetnost da satirizuje upravo onu aristokratsku kulturu koju je rokoko slavio.
Rokoko nikada nije bio samo vizuelni stil; bio je potpun kulturni senzibilitet koji je proimao muziku, knjizevnost i pozoriste jednako temeljno kao slikarstvo i arhitekturu. Umetnost fete galante, sa parkovskim ambijentima i kostimiranim figurama preuzetim iz italijanske commedia dell’arte, odrazavala je siru pozorisnuu kulturu u kojoj su zivot i performans namerno bili zamagljeni. Likovi poput Arlekina, Pieroa i Kolombine — stalni prisutni u Vatoovim slikama — bili su takodje tipski likovi vasar-pozorista Pariza i operskih pozornica Venecije. U muzici, prelaz sa monumentalnog kontrapunkta Baha i Hendla na laksi, melodijski graciozniji style galant kompozitora poput Fransoaa Kuperena i Zan-Filipa Ramoa paralelno je pratio vizuelni zaokret rokokoa od velicajnosti ka intimnosti. Krajem osamnaestog veka, mladi Mocart — cija su rana dela bila prozeta rokoko style galant — transformisace ovaj idiom u nesto dublje, bas kao sto je opera buffa, sa svojim duhovitim zapletima i elegantnim ansamblima, otelotvoravala rokoko duh civilizovane zabave. Da bi se rokoko u potpunosti razumeo, treba ga cuti jednako koliko i videti: zveckanje cembala, smeh soprana i suskanje svile jednako su bitni za njegov svet kao i bilo koji naslikan potez cetke.
Kriticka sudbina rokokoa dozivela je izuzetnu transformaciju od prvobitnog pada u nemilost. Sredinom devetnaestog veka, braca Gonkur — Edmon i Zil — pokrenuli su strasnu knjizevnu kampanju za rehabilitaciju umetnosti osamnaestog veka, zivo pisuci o Vatou, Buseu, Fragonaru i dekorativnim umetnostima u svojoj uticajnoj studiji L’Art du dix-huitieme siecle (1859-1875), koja je pomogla da se pokrene groznica kolekcionarstva rokoko slikarstva i porcelana medju bogatim poznavaocima. U dvadesetom veku, naucnici poput Majkla Livija i Meri Serif razorili su dugogodisnje odbacivanje rokokoa kao puke aristokratske frivolnosti, tvrrdeci umesto toga da je njegovo bavljenje uzivanjeml, rodom i telom predstavljalo sofisticiran i cesto subverzivan umetnicki doseg. Serifin rad o Elizabet Vize Le Bren i o rodnoj politici rokoko umetnosti otvorio je nove puteve tumacenja, dok su Livijevi pregledi cvrsto smestili pokret unutar intelektualnih strujanja prosvetiteljstva, a ne nasuprot njima. Formalno nasledje rokokoa pokazalo se jednako trajnim: njegove vijugave krivine, organski ornament i integracija dekorativnih umetnosti snazno su se ponovo pojavili u pokretu Art Nuvo 1890-ih, kada su dizajneri poput Ektora Gimara i Emila Galea eksplicitno crpli iz uzora osamnaestog veka kako bi stvorili nov dekorativni vokabular za moderno doba.
Pa ipak, upravo kvaliteti koji su cinili rokoko tako carobnim ucinili su ga i ranjivim na kritiku. Do sredine osamnaestog veka, prosvetiteljski filozofi poput Denija Didroa napadali su stil kao frivolann, moralno bankrotiran i simptom dekadentne aristokratije odvojene od stvarnog sveta. Otkrice rusevinaa Pompeja i Herkulanuma podstaklo je ozivljavanje interesovanja za stroge vrline klasicne antike, a nova generacija umetnika — predvodjena Zak-Lujem Davidom — zastupala je strog, moralno ozbiljan neoklasicizam kao protivlek rokoko eksceesu. Kada je Francuska revolucija zbrisala stari rezim 1789. godine, rokoko je osudjen kao umetnost korumpirane vladajuce klase. Ipak, istorija je bila miloostivija prema rokokou nego njegovi kriticari: njegovo slavljenje lepote, uzivanja i dekorativnih umetnosti nastavlja da ocaarava posmatrace, a njegov uticaj moze se pratiti kroz romantizam i impresionizam devetnaestog veka sve do savremene mode i dizajna enterijera.